MATORAC I SMILJEVA KOSA

Planina-masiv: Vranica,
Područje: Centralna BosnaDržava: Bosna i Hercegovina
Vrh: Matorac 1937 m i Smiljeva kosa 1871 m,
Datum: 16.-18.02.2017 godine,
Ekipa: Adnan Adilović i Samela Zelić,
Tehnicki podaci: Oko 8 sati hoda,
 visinska razlika oko 745 m i pređenih oko 14 km.
Pristup: Brusnicaa-Matorac-Vran kamen-
Dernečište-Smiljeva kosa-Rdovan-Brusnica

Planina Vranica je jedna od naviših planina u centralnoj Bosni. Najviši vrh Vranice je Nadkrstac sa 2112 m n/v.U grupi ima još oko desetak vrhova koji prelaze visinu od 1500 metra. Masiv planine Vranice je bogat raznim rudama što svjedoče i brojne iskopine rudnika u podnožiju planine. Vranica spada u najpoznatije rudne planine Bosne i Hercegovine. Za razliku od većine bosanskohercevačkih planina, koje imaju oštre i strme vrhve, vrhovi Vranice su zaoblejni sa blagim travnatim padinama. Na planini postoji nekoliko jezera, od kojih je najpoznatije Prokoško jezero. Planina je bogata i brojnim izvorima rijeka, od kojih je najpoznatiji izvor Vrbasa, koji se nalazi pod planinom Zec na 1600 m n/v. Najviši dijelovi planine su planinski prostrani pašnjaci, što svjedoče brojna naselja katuna na planini. Niži dijelovi planine obiluju bjelogoričnom i crnogoričnom šumom. U prošlosti preko planine su vodili  trgovačko-karavanski putevi. 

 Često su  nas na  prostranstva Vranice  putevi vodili preko sela Prokos i Prokoškog jezera ili preko Donjeg Vakufa i Rosinja. Ovaj put ćemo naparaviti odlazak na planinu sa istočne starane Vranice. Nemamo neki određeni cilj na Vranici. Čisto onako rekreativno u obilazak planinskih i padinskih predjela. Krećemo u popodnevnim satima iz Sarajeva preko Kiseljaka i Fojnice, prema RC Brusnisnica. Na 2 kilomtra prije Fojnice skrećemo lijevo prema Bakovićima. Dalje nastavljamo šumskim makadamskim putem koji je na mjestima prekriven debelim slojem leda. Oko 16 sati stižemo do odredišta na Brusnici. Izlaskom iz vozila odmah smo se osvurnuli na drveni pano sa rutama koje vode na obronke Vranice. Smjestili smo se u objekat RC Brusnica i sa domaćinom se upoznali o ovom dijelu planine. 

Na obilazak krećemo u jutarnjim satima, koristimo kratki februarski dan, jer  u popodnevnim satima  nagovještava se promjena vremena sa padavinama i niskom oblačnošću. Put vodi  ispod skijaških staza koje nisu trenutno  u funkciji, radi nedostatka snijega. Staza vodi kroz bukovu šumu sa dobrom  markacijom. Iz šume izlazimo na livadu gdje nailazimo na ograđeni Karahmetov mezar. Tu na kamenu nalazimo marku koja nas upućuje lijevo prema grebenu i Vran kamenu. Izlaskom na grben dočekuje nas jak sjeverozapadni vjetar, koji će nam biti pratilac tokm cijelog dana. Nastavljamo se kretati kroz omekšali snijeg prema vrhu i Vran kamenu. Vran kamen je stjenoviti vrh sa kamenim pločama ,kao da su ljudskom rukom naslagane jedna na drugu. Mještani sa Prokoškog jezera su mi pričali da postoji i legenda o Vran kamenu. Legendu mi je svak na svoj način prepričao pa baš nisam siguran o čemu je riječ, samo se spominje neki kurir koji je nosio važnu vijest. 

Pod stijenama Vran kamena nalazimo jednu uvalu i zaklon od vjetra, to nam je ujedno i prva pauza od polaznog mjesta. Pauza za doručak. Sa kamenih ploča unatoč jakom vjetru uspijevamo napraviti nekoliko fotografija i snimaka sa obranaka Vranice. Put nastavljamo prema vrhu Matorac, koji je udaljen nekih 20 minuta hoda od Vran kamena. Dolaskom na vrh Matorca pruža se pogled na dolinu Fojnice, sela Prokosa, Loćiki, Nadkrstac, jednom riječuju dokle čovjekovo oko doseže sa pogledom. Zbog jakog vjetra koji je puhao na vrhu ne zadržavamo se previše. Nastavljamo dalje. Vratićemo se istom stazom do Vran kamena i spustiti na sedlo između Dernečišta i Vran kamena. Na tom dijelu je i vjetra manji pa smo se malo i zadržali i razgledali predjele oko sebe. Smrznutim i dobro nabijenim snijegom uspinjemo se prema platou Dernečišta. Izlaskom na plato Dernečišta ponovo nas dočekuje vjetar sa jakim udarima sa sjeverozapadne strane Vranice. Klupa koja je namjenjena za pauzu i odmaranje na platou bila je zatrpana snijegom. Nedaleko nailazimo na putokaz i raskrsnicu puteva. Zapadno staza vodi prema Šćitu i Prokoškom jezeru sa oznakom 5 sati hoda, a južno od nas je Zec planina sa najvišim vrhom Smiljeva kosa 1871 m n/v. 

Ovaj put naš obilazak će mo završiti na vrhu Smiljeve kose. Na vrhu slikanje i još malo razgledanje obronaka Vranice i traženje pogodnog mjesta za pauzu. Spustili smo se duboko u dolinu ispod Smiljeve kose i našli mjesto gdje nema vjetra. Mjesto nije sa nekim pogledom ali februarsko sunce davalo je ugođaj topline  poslije sjevernog vjetra.  Naparavismo  pauzu za ručak i dogovori smo  povratak.

Zaobilazimo greben Dernečišta i spuštamo se u dolinu prema zimi napuštenom selu, koje je okruženo izvorima vode. Iz sela nastavljamo ispod grebena prema šumi i stazi koja vodi do Brusnice. Izlazimo na stazu koja je za razliku od jutros dosta teža za hodanje. Snijeg je dobro omekšao pa su propadanja sad  i dublja. Do polazne tačke stižemo nešo iza 16 sati. Na klupi ispod žičere sjedamo da bi ispratili zalazak sunca.  

Sutrašnji dan smo planirali iskoristiti za obilazak Prokoškog jezera, ali dolaskom u objekat Brusnica uz kafu i razgovor sa domaćinom saznajemo da se predviđaju sniježne padavine u ranim jutarnjim satima i do 30 cm.U šta smo se i uvjerili. Jutro tmurno sa maglom i gustim snijegom koji je prekrio okopnjele dijelove Brusnice. Pakujemo stvari pozdravljamo se sa domaćinama i nastavljamo put prema Fojnici. Boreći se sa snijegom i grtajući novo napadali snijeg silazimo u Fojnicu i nastavljamo prema Sarajevu. Prokoško jezero ćemo ostaviti za neku drugu zimsku priliku....

 Tekst i fotografije: A. Adnan