LUPOGLAV

U organizaciji Planinarskog saveza BiH, u spomen na trojicu nastradalih planinara 1970. Godine, održava se Memorijalni zimski uspon na Lupoglav sredinom mjeseca februara. Kreće se iz mjesta Jasenjani, a staza vodi preko napuštenog sela Grabovčići i Barnog dola do vrha Lupoglava. Uspon je dosta kondiciono zahtjevan. Visinska razlika je oko 2000 m. Kraj je slabo snabdjeven vodom, pa je prije polaska neophodno snabdjeti se dovoljnom količinom vode za uspon.

Mjesec mart , proljeće je kalendarski već počelo. Odlučili smo da idemo na vrh Lupoglava. Vrhovi Prenja su još bili pod bijelim pokrivačem. Na pojedinim mjestima je pao i novi snijeg. Uspon smo vodili kao uspon u zimskim uslovima, jer nije bilo dovoljno snijega za zimski uspon. Pristup  Lupoglavu je omogućen sa više strana Prenja. Naša maršuta kretanja ovaj put je bila Mađuprenj-Grede-Lučina-vrh Lupoglava.

Kako bismo iskoristili maksimalno vrijeme na planini, krenuli smo u petak u popodnevnim satima. Do  kontejnera na lokaciji Bunar (krajnja tačka sa vozilom) došli smo oko 21 sat. Put smo nastavili sa čeonim lampama do Planinske kuće u Međuprenju. Noć je bila vedra i prohladna i ugodna za pješačenje. Za nepuna dva sata stigli smo do kuće. Planinarska kuća Međuprenj, poznata kao Milanova koliba, smještena je na platou, okružena munikama sa prelijepim pogledom na dolinu Jablanice i masive Čvrsnice. Nedaleko od Milanove kolibe je smještena novoizgrađena Planinarska kuća, kojom gazduje Planinarsko društvo Prenj-Glogošnica 1972 iz Glogošnice. Naravno, mi smo se smjestili u novu kuću. Kuća je opremljena vodom iz čatrnje, a struju koristi sa solarnih ploča. Po dolasku smo naložili vatru, smjestili se, pripremili opremu za naredni dan i dogovorili vrijeme polaska. Tura je ipak zahtjevna i iziskuje veliku kondicionu sposobnost, pa nije bilo nekog pretjeranog sjedenja. Dogovor je bio da se krene što ranije, jer je vrh Lupoglava u jednom smijeru ipak udaljen nekih 6 sati hoda.

 Subota jutro, 6 sati. Imali smo dovoljno vremena samo za jutarnju kafu i pokret. Željeli smo uhvatiti jutarnju svježinu koja je stegla ostatke snijega, a radi lakšeg i bržeg napredovanja. Kod Boškovog stana smo se odvojili desno, putem preko kamenih gromada koje su na mjestima bile zatrpane snijegom. Prve zrake sunca su obasjale vrhove Cetine i Vidrinih gruda. Svjedočili smo nevjerovatnoj preobrazbi krajolika. Do izlaska na gredu, išli smo kroz bukovu šumu koju su neprimjetno smjenjile crnogorična šuma i niska klekovina. Izlaskom na gredu dočekao nas je neopisivi alpski prizor Prenja. Pogled prema jugu Prenja je bio veličanstven.  Dok smo ulazili u dubinu Prenja tražeći mjesto za pauzu, u sjećanje su mi se javile mnoge uspomene doživljene na tom dijelu Prenja. U uvali pored jedinog izvora sa vodom na tom dijelu puta smo se smjestili i napravili pauzu za doručak, a ujedno i oskrbili vodom za daljni dio puta. Nastavili smo dalje, usput napravili i koji video snimak i fotografije, da ne bi šta propustili. Staza je počela postepeno spuštati se prema dolini Lučina. Sa desne strane nam se ukazao novoizgrađeni bivak na uzvišenju iznad Lučina. Svratili smo da pogledamo njegovu opremljenost i stanje, može nam zatrebati, jer nikad se ne zna, ovo je Prenj. Vratili smo se istom stazom i nastavili kroz dolinu Lučina do pod piramidu Lupoglava. Sipar sa oštrim kamenjem je bio dobro prekriven slojem leda i snijega. Stavili smo dereze i uz pomoć cepina nastavili prema sedlu Lupoglava i Vidine kape. Kako je dan već bio na izmaku, nismo imali vremena za veće pauze. Izlaskom na sedlo pojavio nam se drugi prizor. Južna strana Lupoglava i tog dijela Prenja je bila kopna, za razliku od ove sjeverne strane koju smo mi ispenjali. Skinuli smo dereze i nastavili prema vrhu. Na vrhu nas je dočekalo par krpa snijega, tri ozidane kupe kamena kao simbol vrha i tabla sa natpisom Lupogalav. Prisjetili smo se koliko smo puta probali doći do vrha samo da bismo postavili ovu tablu.

Priča je to koju sam Damiru na vrhu ispričao dok smo odmarali i posmatrali zalazak sunaca. Zimski ugođaj sa izvajanim oblacima i bogatstvom boja pri posljednjim zrakama sunca nas je zadržao još koji minut duže na vrhu Lupogalava. Vrlo su rijetki takvi trenutci koje planina omogući i dozvoli. Ali i te rijetke trenutke smo morali napustiti, vrijeme je bilo za povratak, a put dug. Krenuli smo sa opreznošću niz zaleđenu padinu Lupoglava u dolinu. Silaskom u dolinu skinuli smo dereze i napravili kraću pauzu. Planirali smo da do izvora dođemo prije prvog mraka. Malo smo ubrzali korake iako je umor već prevladavao. Do izvora smo stigli oko 21 sat. Dopunili smo vodu u bocama i sa čeonim lampama nastavili put prema gredi. Noć je bila mirna, vedra i bez vjetra. Ispod grede napravili smo jednu veću pauzu za odmor, koja nam je stvarno bila potrebna. Dok smo silazili u Međuprenjove razmišljali smo o kafi, supi i vatri.... Ipak smo proveli 15 sati u hodnji gore-dole. Oko 23 sata smo stigli u kuću. Sa ulaskom nestaje umor, nestaje glad, prizor kroz prozor sa pogledom na osvijetljenu Jablanicu i mjesec koji se nadvio nad Čvrsnicom je sve eliminisao. Opušteni uz kafu, analizirali smo uspon, kako to već ide, gdje smo pogriješili a gdje smo ispravno djelovali.

 Nedjelja jutro. Bilo je planirano malo duže da se odspava, ali nije nam se dalo. Grupa planinara koja je uranila da iskoristi dan na Prenju nas je probudila. Sa njima smo sjeli i ispričali im naše utiske sa uspona na Lupoglav. Poslije jutarnjih obaveza spakovali smo opremu i krenuli prema Bunaru. Silaskom u Jablanicu u već uobičajenom kafiću smo se našli sa našim prijateljima iz PD Prenj-Glogošnica. U razgovoru smo im prenijeli naše dojmove sa Prenja i uspona.

Prenj je planina koja iznova mami ponovnim dolaskom.  A svaki dolazak je i nova priča sa Prenja. 

Tekst i fotografije Adnan A.