Prenj-VJETRENA BRDA

Početak mjeseca marta. Bliži se kraj kalendarske zime, a i kraj zimskih uspona. Preostaju još dva vikenda koja treba iskoristiti i ispenjati neki planinski vrh.
Snijeg je je već uveliko otvrdnuo te pruža mogućnost za sigurno ispenjavanje nekog smjera. Odluka je, Prenj i Vjetrena Brda.

Na Prenj krećemo iz Glogošnice. Tog vikenda PD „Glogošnica“ organizuje tradicionalni uspon na Cetinu. Pridružićemo se učesnicima memorijala te iskoristiti prevoz do Bunara. Uskačemo na kamion tražeći oslonac i što sigurnije mjesto za put. Treba se osigurati za 12 km šumskog makadamskog puta koji nije u dobrom stanju. Avantura počinje na samom ulasku u kamion, loša cesta i granje koje šiba. Opreza za nikad dosta. U par navrata pokušavam snimiti planinare na kamionu i njihova lica koja izražavaju negodovanje zbog truckanja i nemilosrdnog šibanja grana drveća koje raste uz cestu. Ali se vrlo teško jednom rukom može snimiti. Stižemo do mjesta Bunar - zadnje tačke prevoza. Formirani u kolonu nastavljamo put pješice markiranom stazom do Među Prenjove odnosno do Milanove kolibe.

Od Bunara do Milanove kolibe ima oko oko 2 h hoda. Tu pravimo pauzu i dosipamo vode iz čatrnje za nastavak puta. Put ćemo nastaviti sa planinarima koji su krenuli na memorijalni uspon na Cetinu sve do Grede. Tu ćemo napraviti kraći odmor i sa organizatorom uspona dogovoriti detalje oko povratka sledećeg dana. Put nastavljamo grebenom, koristeći zaleđeni dio snijega ili zaleđene vjetrene nanose. Plan je, kampovati u blizini Lučina, gdje i postavljamo šator. Usput smo zastajkivali i posmatrali prekrasne obronke Prenja u sniježnom pokrivaču koji ima skroz drugačije konfiguracije i oblike vrhova zimi u odnosu na ljetnji period.

Šator smo postavili na jednom od uzvišenja odakle pogled pruža na veći dio Prenjskih vrhova. Sjedeći ispred šatora uz popodnevnu kafu dogovorismo i kuda i kad da krenemo. Prije spavanja smo pripremili i spakovali potrebnu opremu za uspon. Počinju se ukazivati i prve zvijezde na nebu, a mjesec iza Zelene glave i Otiša obasjava svojom neonskom svjetlošću. Buđene je planirano u 5h ujutro. Treba iskoristiti smznuti snijeg radi lakšeg kretanja. Tačno kao i uvjek u ovakvim prilikama, pola sta prije polaska širi se Prenjom miris prve jutarnje kafe. Pogled prema Vjetrenim brdima preko ruba šoljice i konačna odluka pri polasku, vrjeme ističe a vrh zove.... Sa ruksacima i odgovarajućom opremom zaputismo se prema našemu cilju. Nastavljamo put izbjegavajući kleku koja viri iz smrznutog snijega. Sa velikom opreznošću prelazimo preko škrapa i kamenja. Krplje nismo nosili, a u povratku bi nam omogućile brži povratak.

Ispod samih Vjetrenih brda zastajemo da bi još jednom procijenili težinu, nagib kao i kvalitet snijega po kojem ćemo penjati . Samim ulaskom u smjer svjedočimo zaleđenom i dobro nabijenom snijegu, te isključismo mogućnost snježnog obrušavanja ili pokretanja lavine . Prvi u smjer ulazi Kič navezan na konopac sa cepinom i bajlom. Cijelim smjerom osiguravamo jedan drugog. Polako ali sigirno u navezi izlazimo na sami greben Vjetrenih brda. Odatle nastavljamo do vrha gdje se nalazi kupa od kamenja obavijena snijegom. Vrijeme je stabilno , bez vjetra te dozvoljava i duži boravak na vrhu. Vraćamo se niz koluar prema Zelenoj Glavi, koji nimalo nije lagan za silazak. Ovaj put uz osiguranje užetom otpenjavam silazak. Spuštam se za dužinu užeta, pravim štand i osiguravam prvo sebe a onda i Kiča u silasku. Za silazak sa vrha do udolinu bilo nam je potrebno tri dužine užeta cca 150 m.

Po silasku u dolinu još jednom pogledasmo prema vrhu, ,,pa ošta je ovo meni trebalo“ bile su moje riječi. Povratak prema šatoru kao i ka Milanovoj kolibi bio je naporniji od samog dolaska. Ojužilo je , snijeg više nije zaleđen kao jutros, već se na pojedinim mjestima propada i do 70 cm, nisko rastinje koje je jedva dočekalo zrake sunca podiglo se tokom dana ispod otopljenog snijega i promjenilo izgled staze kojom smo ranim jutarnjim satima prošli. Uslijedila su obilaženja koja su nam oduzela dosta vremena pri povratku. Kasnimo na dogovor , te u Milanovu kolibu dolazimo u večernjim satima. Grupa koja je bila na Cetini već odavno se spustila u Jablanicu.

Uspostavili smo vezu sa članom PD „Glogošnica“, koji nam je obećao da će poslati jedno terensko vozilo po nas. Uputismo se prema Bunaru gdje ćemo sačekati obećani prevoz. Sjedeći i razmišljajući o ostvarenom usponu, začusmo rad motora vozila koje je krenulo po nas. Po silasku u Jablanicu dogovorismo se za sledeći vikend, isto Prenj , vrh Ovča. Ostaje nam još jedan vikend za zimski uspon u ovoj godini. Bogatiji smo za još jedno iskustvo koje će se pamtiti a naučeno koristiti u idućim usponima.