OVČA

Zenaid Ivković-Kić i Adnan Adilović

Kao što rekoh u jednom od predhodnih članaka da su nam još ostala dva vikende za popeti u zimskom periodu, prvi smo iskoristili za ispenjati Vjetrena brda na Prenju a i ovaj ćemo provesti na jednom od vrhova Prenja. Dok smo bili na vrhu Vjetrenih brda dogovorismo se da sledeći uspon bude na Ovču. Bez puno razmišljanja dogovor je prihvaćen. Dani prolaze u išćekivanju i redovnom praćenju vremenske prognoze koja je presudna za uspon.

Lupoglav

Napokon dođe i dan polaska. Sve je tu: oprema, hrana. U rano subotnje jutro stižemo do mjesta Jasenjani gdje se odvaja put za planinu Prenj. Vozilom ćemo nastojati da se što dalje prebacimo. Svaki metar nam dobro dođe. Uspon zahtjeva nošenje dosta opreme. Stižemo do potoka koji baš i nije tako mali. Dalje se neće moći sa autom. To je prva od prepreka, treba potok preći ali kud ? Nema drugog rješenja ako mislimo suhih gojzerica dalje, nego skidaj gojze, zavrati pantolone i forsiranje potoka. Put nastavljamo markiranom stazom prema selu Grabovčići. Prvu pauzu pravimo na livadi Svinjače da malo predahnemo i dotegnemo opremu na sebi. Penjući se prema selu Grabovčići prolazimo kraj pravoslavnog groblja sa kamenim krstovima koje je zaraslo u bršljen.Na samo ulazu u selo ruševine kamenih kuća i zapuštana stabla voćki nam govore da je odavno civilizacija ovo mjesto napustila. Samo se ističe utrta staza koja vodi ka Prenju. Grabovčići su i poslednje mjesto sa vodom. Pa i mi tako dopunismo iz čatrnje nešto vode do logora i prvog snijega. Tu smo napravili pauzu za doručak. Sjedi li bi mi još u ovoj planinskoj tišini i slušali cvrkut ptica koje najavlju dolazak proljeća.

Greben Ovče

Krećemo, tovarimo se ruksacima i nogu za nogom naprijed, pred nama je još 900 metara visinskog uspona do mjesta gdje ćemo postaviti šator. Prolazimo kroz gustu grabovinu uz česte pauze, malo radi težine tereta a malo radi topline zraka. Da je do prvog snijega, bi bilo sviježije. Stižemo do livede sa kaduljom gdje se smjenjuje crnogorična sa bjelogoričnom šumom. Kako porći toliku kadulju a ne osjetiti njen miris. Miris bora i miris kadulje simbol planine te najbolje mjesto za dužu pauzu. Sad smo na oko 1200 m n/v. Sa tog mjesta se pruža se veličanstven pogled na Mostar, Velež, Čabulju i Čvrsnicu. Iznad livade nas dočekuje „ šuma Striborova“u požaru nagorjela i ugljenisana stabla najčudnijih oblika i veličina. I nekad markirana staza nestala je u požaru. Negdje se mora preko stabala, negdje ga treba zaobići što nije lahko sa teretom naleđima. Stižemo do Barnog dola , i prvog snijega. Produžavamo prema Galića kolibama, gdje je naše stalno mjesto za kampovanje i bivakovanje. Dogurasmo na visinu od 1470m n/v sa ruksacima preko 15kg težine. Šta prvo šator ili kafa?

Adnan Adilović

Prvo suha i toplia odjeća , kafa pa sve ostalo.....ima vremena i za postavljanje kampa. Uz kafu i priču nestade umor, probudše se penjački apetiti..mogli bi ???!!!!! Treba se i odmoriti a i uživati usvemu oko nas. Šator je postavljen na redu je topljeneje snjega. Sjedeći ispred šatora sa pogledom na krivudavu Neretvu i svjetla Mostara podsjećamo se proteklih uspona i dogodovština koje su uvjek prisutne u planini. Noć se uveliko spustila, zahladnilo je.Vrijeme je za spavanje. Polazi se ranim jutarnjim satima dok snjegom vlada minus.Uspava nas tišina prenjske noći i zvuk ćuka. Umor je uzeo svoj danak, brzo utonusmo u san.Da li igdje ima više zvjezda na nebu nego kad smo na planini....

Nedjelja ,jutro 5h, to su sati kad noć prelazi u dan. Vrijeme za ustajanje i redovne jutarnje aktivnosti sa kojima započinje dan na planini. Kafa za razbuditi se, dopakivanje opreme te polazak dok nam jutarnja hladnoća i mraz omogućavaju lakše kretanje po snijegu. Na nekih od 20 minuta hoda nailazimo na šatore i raščupane glave koje vire iz njih. Kažu da su nekad u noći stigli. Zar smo tako čvrsto spavali ?????? Grupa od 15 planinara je iz Beograda i njihov cilj je Lupoglav. Nastavljamo prema Ovči. Sunce je već obasjalo vrhove Prenja. Stižemo pod stijenu Ovče i odabiramo smijer.

Samela Zelić

Odluka je pala na centralni kulouar Ovče koji je duže u zahladku. Odradismo i posljednje pripreme za siguran i uspješan uspon na Ovču. Postavismo dereze, pojas, kacige i kako reče Kić ,,OPA ĐOKO“ uz brdo. U prvom dijelu kuloara dobro napredujemo, nema većih prepreka koje bi nas usporavale. Dole u daljini ispod nas vidi se kolona planinara koji su krenuli na Lupoglav.Na završnom djelu uspona pod samim vrhom Ovče nadvila se streha. Ispod nje smo zastali, napravili štand i osigurali se. Koristimo malu pauzu uz procjenu najsigurnijeg smjera za završni izlazak na plato Ovče. Prvi keće Kič kojeg osiguravamo užetom, na njemu je da cepinom probije strehu za izlazak na plato. Par zamaha cepinom te korak-dva uz strmu stranu i nestade ga u snježnoj bjelini. Poslje kratkog vremena, koje je nama trajalo kao vječnost začu se glas KRENI.Znači da je na platou i da je osigurao pruženo uže. Snjeg je tako smrznut da su njegove stope kao stepenice koje mi dodatno olakšavaju kretanje i mogučnost fotografisanja i snimanja u kuloaru Ovče. Nakon nepuna dva sata, konačno plato Ovče. Do samog vrha je još nekih stotinjak metra. Neznam kako opisti doživljaj kad staneš na sigurno tlo uz željenu visinu.A tek pogled od kojeg zastaje dah.Napravih fantastične fotografije. Uz odmor na vrhu Ovče posmatramo grupu koja je skoro na samom vrhu Lupoglava. Prizor koji se rjetko vidi, penjači na dva susjedna vrha u isto vrjeme. Fntastično..mi pratimo njihov a oni naš uspon. Sat vremena uživanja na vrhu i vrjeme je za povratak.

Greben Ovče

Uspon na Ovču
Samela Zelić

Za silazak izabrasmo drugi lakši ali duži put. Spustili smo se u dolinu Barnog dola sa namjerom da posjetimo mjesto gdje su ukopana dvojica od trojice alpinista koji su nastrali 1970 godine. na padinama Prenja jednog od njegovih najmarkantnijih vrhova - Lupoglav - Ilija Dilber, Milorad Stjepanović i Zijah Jajatović. Oni su svoje živote izgubili nakon uspješnog pokušaja prvog preskijavanja Prenja i prvog (poznatog) zimskog uspona na Lupoglav.Nastavljamo put do našeg šatora gdje ćemo se okrijepiti i zasluženo odmoriti. Pod uticajem uspješnog uspona na Ovču pakovanje šatora i ostatka opreme ne pada nam teško. Krećemo istim putem prema autu u Jasenjanima. Usput još koja fotografija i razgovor o usponu. Silazak smo za razliku od uspona do Gralića koliba upolovili, za 3 sata smo se našli kod nabujalog potoka. Ponovo skidanje gojzerica, zavraćanje pantalona i preko vode. Odmor uz kafu je u Jablenici gdje ostaje dio ekipe. Tu sumirasmo rezultate Prenjske avanture i zaputismo se ka Sarajevu. Usponom na Ovču okončasmo ovogodišnju zimsku sezonu.